Ljudi ostavljaju djecu, a kamoli kučiće

Nedavno sam na ručku na kome je prisustvovalo više ljudi različitih generacija čula komentar : " Ma to je normalno, ljudi ostavljaju djecu, a kamoli kučiće."  U prvi mah ovaj komentar pripisala sam tome što se radi o starijem čovjeku, a nerijetko se medju njima nailazi upravo na ovakvo razmišljanje. Ipak, nije mi dugo trebalo da se podsjetim da godine nisu ono što oblikuje naše stavove. U svemu, pa i u odnosu prema kučićima iz prethodne rečenice, ogleda se naša svijest. Šta je problem sa svijesti, ako će nam baš svako sa kim porazgovaramo na tu temu, reći da je svjestan. I istina je. Samo što svako od nas bira čega će to biti svjestan. Svjestan toga da moraš potrpati kučiće u kutiju, jer se to tako radi, štaviše normalno je i godinama se taj problem tako rješava, ili svjestan da si zapakovao nekoliko života, a ako si iskusniji i zalijepio kutiju, uredno sa svih strana.

Nisam sklona osudama, pa se za ručkom nisam naljutila i posvadjala.  U nekim stvarima sa ljudima je slično kao sa psima. Kada je pas naučen da skače na vas od malena, pa mu to jednog dana zabranite, jer vam više ne odgovara, onog momenta kada pokažete negodovanje na njegovu,do tad , sasvim normalnu reakciju uzbudjenog naskakivanja na vas, pas će pojačati intenzitet skakanja, jer želi da istraje u onom što je naučio, što je za njega normalno, a od vas ne dobija više reakciju na koju je navikao. Sve ono što radi, pojačaće se kako bi od vas iznudio reakciju koju ste mu prethodno pružali, a koja je sada izostala. Slično je i sa ljudima. Da sam rekla nešto gospodinu koji je kučiće u mislima zapakovao i ostavio, a potom sve to zaboravio uz čašu piva, samo bih pojačala njegovo nastojanje da odbrani svoj stav i izazvala svadju, koja ionako ne bi promijenila ništa. Ipak, sve to me podsjetilo da se nešto ipak može i treba mijenjati.

Ne postoje univerzalne istine. Barem za nas ljude. Skolni smo tome da svako ima neku svoju istinu. Ipak, postoje univerzalne vrijednosti. Vrijednosti koje nisu vezane ni za način na koji smo odgajani, ni za religiju, kulturu, obrazovanje, godine ili bilo kakav status. Njih niko nije morao da nam usadi, da nas nauči ili da ih nametne. Njih nosimo u sebi, jer smo na svijet došli kao dio prirode, univerzuma ili Boga, svejedno kako na to gledate. A svijest nije ništa drugo nego saznanje da smo dio cjeline koju treba poštovati i unapredjivati.

Radeći sa psima, svakodnevno se susrećemo sa masom objava o napuštenim životinjama. Ovo ipak, nije priča o tome koliko je to tužno. Svi koji smo u kontaktu sa životinjama znamo da jeste i koliko jeste.

Često me zaboli činjenica da ne mogu uraditi više, jer bilo je i ima dana kada ne znam čime da nahranimo naša četiri psa. Ali svejedno, ovo nije priča o tome.

Ovo je priča o tome da se stvari mijenjaju tek kada se počne mijenjati svijest. A svijest se mijenja primjerom, protokom vremena i ulaganjem energije u ono što želimo, a ne u ono što je loše ili tužno. Ukazivanjem na problem, očekujemo od nekog drugog da ga riješi. Osudom onih koji pakuju " kučiće " u kartonske kutije, dajemo doprinos svijetu u kome je normalno vrjednovati jedan život više od drugog. Jer dajemo energiju njihovim akcijama i takvim i sličnim stavovima. 

Energiju  je uvijek bolje usmjeriti za nešto, nego protiv nečeg drugog. Jer što više pažnje pridajemo nečemu, to nešto će rasti i uvećavati se. Borba protiv nečeg, gotovo uvijek je unaprijed izgubljen rat. Ali boriti se za stvaranje nečeg drugačijeg i boljeg, sasvim je druga stvar.

Možda nikada nećemo promijeniti stav onih kojima je normalno tretirati životinje kao nevažna bića, koja možeš poslati u smrt, pa zaboraviti na to i vratiti se ručku. Ali možemo stvarati svijet u kome su oni izuzetak, a ne pravilo. 

Možemo objaviti psa sa riječima da je on biće, koje će, zbog svojih osobina, sigurno naći novi dom, a ne uz poruku: " znam da uzalud pišem, već mjesecima ga niko neće, a on čeka...", možemo dati bolji primjer, da bismo dobili bolji rezultat. Možemo preusmjeriti svoju energiju na to da radimo ono što je dobro, umjesto da kritikujemo, razgovaramo i zgražavamo se nad onim što je loše.

U životu, kao i kod ove teme, pokušajte sat vremena pričati o nečemu, krtikovati, žaliti se i ukazivati na problem, a onda pokušajte tih istih sat vremena uraditi nešto da se to promijeni. Rezultat vam je sigurno jasan u oba slučaja. Pišući sve ovo, ne mislim da mnogi medju vama koji će ovo čitati ne radite ništa. Naprotiv.  Sve zajedno nas podsjećam da možda ne možemo promijeniti svijet, ali uvijek možemo stvarati novi. Jedan u kome će generacije odrastati sa saznanjem da je svaki život jednako vrijedan. Pa kako, reče gospodin s početka priče, i kučeći.

Ovaj tekst posvećen je maloj Luni, koju smo izgubili prošle godine i našim psima Fridi, Beki, Eni i Tangu.

Ina Jokić

Tim Socijalizacija pasa Banja Luka