Mi razmišljamo o psima kao o članovima porodice, često sa njima dijelimo krevet i provodimo vrijeme u istoj sobi. Ali u nekim domovima, psi se ne smatraju porodicom – nije im dozvoljeno ulaziti u kuću.
Mit “dvorišnog psa” još uvijek postoji, iako udruženja za spašavanje i zaštitu životinja apeluju na to da bi psi trebali boraviti u kući, posebno za vrijeme oštre hladne zime.
Uprkos svemu tome, hiljade pasa borave vani, često i na lancu, nezaštićeni od vanjskih uslova. Vrijeme nije jedini razlog zbog kog psi ne bi trebali boraviti vani, nezaštićeni.
Ovo su neki od njih:
“Ako čuvate psa vani to za njih podrazumijeva život samoće i frustracije.”
“Psi su veoma socijalna bića čiji preci – vukovi žive u čoporima. Vukovi love zajedno, spavaju zajedno i igraju se – zajedno.”
“Psi koji su ljubimci nemaju svoj pseći čopor. Imaju samo nas. Uskraćivanje ljudskog prijateljstva i kontakta na taj način što ih tjeramo da žive vani, guši njihove prirodne potrebe i na poseban način je i okrutno.”, kaže Rob Halpin za The Dodo.
Dr. Rob Proietto, veterinar iz Njujorka, objašanjava kako psi ne bi trebali živjeti vani svoj čitav život, ali i da postoje neki psi koji uživaju u provođenju većine svog vremena vani.
“Mnogi psi vole da borave vani, a u nekim ruralnim područjima i preferiraju dvorište. Ali psi se mogu veoma brzo pregrijati u toplim klimama, a hipotermiju dobijaju u hladnim i vlažnim uslovima. Ne postoji nijedna rasa koja bi mogla cijeli svoj život provoditi vani – psi su domaće životinje i one se oslanjaju na ljude za ugodnost i sigurnost."
Kao i ostali zaštitari, Adam Goldberg iz Floride, vidio je kakve sve posljedice mogu nastati kada pas živi vani.
“Jedna od najokrutnijih stvari što možete uraditi psu jeste da ga zavežete za lanac na dug period vremena. To je okrutno i nehumano! Psi držani na lancu gledaju kako se svijet i sve na njemu kreće i zamišljaju kako bi bilo da su i oni slobodni.”
Pozvao se na priču o Houp, trogodišnjoj ženki pit bula, koja nikad nije živjela u kući sve do dolaska u sklonište. “Imala je tvrde žuljeve na laktovima i zglobovima od spavanja na čvrstim podlogama – betonu.”
Dok je živjela vani, nikad se nije mogla naučiti kućnom ponašanju; nije dobila adekvatnu disciplinu koju većina pasa dobije od njihovih porodica. Trebala je da se prilagodi kućnom okruženju i da nauči da ne smije krasti iz smeća.
“Nije joj dugo trebalo da se nauči kućnim manirima i da postane pas koji spava sa svojom porodicom u toplom krevetu. Žuljevi su joj polako omekšali, a stanje kože i dlake joj se popravilo zbog zaštite od vanjskih uticaja i buva. Sada živi sretna kao dio porodice koja je voli.” Houp je bila jedna od sretnih – postoji mnogo pasa koji nikad ne dožive srećni kraj i provedu svoj cijeli život vani, nikad ne znajući kako je biti “dio čopora”. "
Prije više od 10.000 godina, psi su pripitomljeni: Oni čeznu za ljudskim prijateljstvom koje im je neophodno. “Vaš pas će jedino biti sretan dok živi vani ako i vi živite sa njim – vani."
Tekst preuzet sa www.thedodo.com
